U predstavi je korišćenja muzika iz klavirskog opusa Franca Šuberta (A dur - klav. sonata - D.959; A dur-klavirska sonata-D.664, Op.120; fis moll – klav. sonata – D.571) kao i fragmenti iz njegovih solo pesama (Kriegers Ahnung; Gretchen am Spinnrade; Ave Maria; Du bist die Ruh; Lied der Mignon) u aranžmanu i izvođenju kompozitora Srđana Markovića.
O PREDSTAVI …
Hajde da krenemo od pitanja - na šta sve mislimo kada kažemo «ljubav»? Zar to nije ona komplikovana reč koja objedinjuje čitav niz emocija, prilično različitih i suprotstavljenih, od onih koje definišemo kao lepe do onih koje definišemo kao ružne; može li utoliko ljubav biti «jedno»? Ljubav je možda radije proces, nekakva promenljiva konstanta koja kroz niz raznovrsnost postaje objedinjujuća. Za tako nešto kao primer stoje upravo četiri Muzilova glavna junaka, Tomas, Marija, Anselm, Regina, zbog čega drama i nosi naslov u množini – sanjari. Naime, to četvoro ljudi odraslo je zajedno, oni se poznaju čitav život, od najranijeg detinjstva, i šta se sve dogodi na tom razvojnom putu? Koliko se i kakvog sna o ljubavi za tridesetak godina nagomila? Kada nekoga toliko dugo poznajete i kada sa nekim prođete ključne faze razvoja ličnosti, postavlja li se ikada pitanje ljubavi, ili ljubav i ne-ljubav postaju podrazumevajuće, pa time možda čak i nebitne kategorije? Da, ovo jeste drama o ljubavi, itekako, ali o ljubavi koja nije iznenadni i prosvetljujući blesak, već ljubavi koja je integralni ili čak neizbežni segment života, o ljubavi koja nije samo uznesenje, već vrlo često i prepreka.
Miloš Lolić
top |
KRITIKE
Hrabri sanjari
Sanjari Roberta Muzila su neobičan dramski tekst (1908), sa elementima građanske drame bliske Ibzenu, ekspresionizma kasnog Strindberga, poezije očaja Čehova, čak i salonskog cinizma Oskara Vajlda. Ova formalna i stilska specifičnost teksta, ukazala se kao inspirativno polazište za smelu i pomalo drsku, minimalistički elegantnu, režiju Miloša Lolića (dramaturg Periša Perišić).
Metaforički zatvoreni u nekakvu drvenu kutiju (scenograf Jasmina Holbus), sedam likova učestvuje u pletenju niza ljubavnih zavrzlama, izazivanju ljubomore, strasti, očaja, ludila. Glumci Nikola Vujović, Dubravka Kovjanić, Vanja Ejdus-Kostić, Goran Jevtić, Cvijeta Mesić, Feđa Stojanović i Radovan Vujović igraju usaglašeno stilizovano, hipnotički precizno, dosta statično, skoro sve vreme govoreći tekst u mikrofon.
Zbog tog radikalnog uključivanja mikrofona, koje podrazumeva istraživanje odnosa tela i tehnologije, glumca i lika, glasa i teksta, igru sa prisutnošću, predstava Miloša Lolića se može odrediti kao postdramska. Tekst ovde više nije prioritet, već povod za rizično ispitivanje strukture teatra. Ali i ne samo to. Na planu tematike, koji jeste u delimičnoj senci formalnih pitanja, predstava je usmerena na polje ljubavi, trusno, izmičuće, idejno neiscrpno. Ljubav i strast se tretiraju u svojoj grandioznoj ambivalentnosti koja nemilosrdno otvara duboke rane ali, istovremeno, vrtoglavo uspostavlja smisao života.
Celi tok predstave prati setna muzika pijaniste Srđana Markovića, stvarajući lirska značenja, izuzetno bitna u toj visokoestetizovanoj postavci. Ona ukazuje na neki drugi svet, poeziju i lepotu, nedostižne, nepostojeće, u tako hladim, formalizovanim odnosima između likova.
Ana Tasić, Politika, 11. decembar 2008.
Sanjari sa mikrofonom
Moju davnašnju želju da vidim na sceni jedinu dramu Roberta Muzila Sanjari ostvarilo je JDP ovog decembra. Ovaj kamerni tekst Branko Cvejić i Gorčin Stojanović poverili su još uvek mladom reditelju Milošu Loliću, ali za ovih šest sezona otkako je u Bitef teatru postavio Krležinu mladalačku aktovku Adam i Eva dovoljno jasnog profila da znaju kome u ruke stavljaju ovaj čudan i retko izvođen tekst čak i na nemačkom jezičkom području. Dakle, znali su da neće biti mejnstrim predstava na tekućoj traci našeg kapitalističkog realizma. (...)
U ovom složenom poslu i mladi Nikola, Dubravka, Vanja, Goran, Radovan i nešto stariji Cvijeta i Feđa prilično su sledili zadatke u čistom mizanscenu i probranoj stilizaciji, tako retkoj u našem pozorištu koje se sve češće oslanja na puke darove, a daleko manje na precizan pokret, stil i još precizniju misao.
Predstava Sanjari na “Bojanu Stupici” je primer da se pozorišni eksperiment mora odbraniti pre svega visokim profesionalizmom i predanošću, a ne nekom “genijalskom” proizvoljnom razbarušenošću.
Jovan Ćirilov, Blic, 20. decembar 2008.
HRABRI SANJARI
… Zbog tog radikalnog uključivanja mikrofona, koje podrazumeva istraživanje odnosa tela i tehnologije, glumca i lika, glasa i teksta, igru sa prisutnošću, predstava Miloša Lolića se može odrediti kao postdramska. Tekst ovde više nije prioritet, već povod za rizično ispitivanje strukture teatra … Ljubav i strast se tretiraju u svojoj grandioznoj ambivalentnosti koja nemilosrdno otvara duboke rane, ali, istovremeno, vrtoglavo uspostavlja smisao života. Celi tok predstave prati setna muzika pijaniste Srđana Markovića, stvarajući lirska značenja, izuzetno bitna u toj visokoestetzovano postavki. Ona ukazuje na neki drugi svet, poeziju i lepotu, nedostižne, nepostojeće, u tako hladnim, formalizovanim odnosima između likova … ona (predstava) nam je dragocena jer se odlučno i hrabro udaljava od tradicije, tražeći ono autentično u srži teatara, u okolnostima masmedijskog, teatralizovanog života.
Ana Tasić, Politika
top
|